Kada je aktuelna direktorica Fudbalskog kluba Sarajevo Ajla Alimanović najavljivala „evropsko Sarajevo“, vjerovatno niko nije pretpostavio da je njena vizija – klub bez navijača, tim bez zaslužnih igrača, poslovanje sa promašenim milionskim investicijama i povezivanje sa likovima, blago rečeno, sumnjivog morala. Nepunih godinu dana nakon najave „evropskog Sarajeva“, klub više liči na rijaliti šou za zabavu širokih narodnih masa, nego na ozbiljnu priču. U koju to „evropsku“ luku plovi ovaj brod ili samo slušamo kako orkestar svira, dok Titanic tone.
DA KRENEMO
Iza nas je duga zimska pauza u kojoj čelnici kluba nisu sjedili skrštenih ruku. Radilo se punom parom. Po starom dobrom običaju, klub je pauzu iskoristio za redovno zimsko “servisiranje”, a to znači otpuštanje jednih i dovođenje drugih igrača i trenera i, naravno, pripreme u Antaliji. U ovom prelaznom roku FK Sarajevo je postalo i apsolutni rekorder lige – najviše igrača je otjeralo, najviše je dovelo, najviše se potrošilo, a nešto se i zaradilo. Po svemu viđenom, još jednom smo uspjeli oboriti rekord, i to vlastiti, u ovoj, po svim pravilima biznisa i logike, lošoj praksi.
PRAVO VLASNIKA
Da ne bude zabune, klub i njegov vlasnik imaju potpuno pravo da rade po ovom pitanju šta hoće. Čovjek, po pravu vlasništva, ulaže i troši svoje pare, vjerovatno mukom zarađene pa niko, baš niko nema pravo da mu tu privilegiju ospori. Njegovo je apsolutno pravo da dovodi i smjenjuje trenere svaka tri mjeseca, da dovodi i otpušta igrače kao da smo hokejaški, a ne fudbalski tim, da vlastitim novcem kompenzira promašene sezone i evropska takmičenja, angažira sposobne ili nesposobne, itd. Sve on to radi igrajući se ili kockajući isključivo vlastitim parama. S jedne strane, to je pošteno. I svi kritičari, prije nego izuste ijedno slovo protiv njega, trebaju to imati na umu. No, s druge strane, pitamo se kuda nas to ovaj trend zapravo vodi, kako smo uopšte došli u ovu situaciju i gdje je i šta je radila “struka” u klubu?
A da struke nema – jasno je svima, jer pogled na tabelu posljednjih godinu i po dovoljno govori sam za sebe. Sepet loših rezultata u prošloj sezoni i poraz u finalu Kupa BiH kumovali su da klub nakon mnogo godina ostane bez evropskih takmičenja i, što je još gore, uticali na značajan pad godinama sticanog evropskog rejtinga. Potom su na ljeto uslijedili hokejaški zahvati zamjene igrača, trenera i stručnih štabova, ali se priča opet ponovila. Katastrofalni i krajnje poražavajući rezultati nastavljeni su i ove sezone. Ponovo smo imali očajne igre, kikseve, poraze pa i poniženja na domaćem terenu, ispadanje iz Kupa BiH od trećeligaša, opet na pauzi tjeranja jednih i dovođenje drugih. Sve to ukazuje da struka još ne postoji i da je nešto dobro truhlo “u državi Danskoj”.
SUKOBI, SUKOBI…
I umjesto da se krivci za katastrofalne rezultate i lošu transfer-politiku imenuju i “kazne”, menadžment kluba pronalazi alternativu – “kažnjavaju” se navijači i udruženja, sadašnji i bivši uposlenici kluba, zaslužni igrači, a svađa je čak započeta i sa predstavnicima lokalne zajednice. Umjesto posipanja pepelom, iz kluba se ispaljuju otrovne strelice prema bivšim saradnicima, čime im se pokušava umanjiti zasluga za uspjehe u proteklom periodu, dijele se nerezonski otkazi, tjeraju igrači koji to ničim nisu zaslužili, proziva Općina Centar i, što ne reći na kraju, prekida i veza sa Bordo prijateljima, udruženjem koje godinama pro bono služi i pomaže klubu na razne načine i bez kojeg klub sigurno ne bi bio finansijski neovisan, kao što je danas. Stiče se dojam da “novi” samo žele da sahrane “stare”, što je praksa za koju smo mislili da je davno iskorijenjena i koja ne dolikuje renomeu jednog urbanog i gradskog kluba, kakvo je FK Sarajevo. Posebno boli činjenica da su iz rostera, bez ikakvog objašnjenja, odstranjeni igrači čija su imena trajno zacementirana u klupskoj historiji, od kojih moramo spomenuti Krstu Velkoskog i Amera Dupovca, kao najtrofejnije igrače svih vremena, ili Mersudina Ahmetovića, vjerovatno najboljeg poslijeratnog igrača-insana koji je nosio bordo dres. Znači li to da za ove legende nema mjesta u klubu, dok za neka sumnjiva igračka imena ima?! Kakvu to poruku šaljemo o nama, klubu, i šta time govorimo mlađim generacijama?
RAT S NAVIJAČIMA
Klub i njegov menadžment, također, nisu smjeli sebi dozvoliti ni taj luksuz da povedu “rat koji ne mogu dobiti”, a to je sukob sa navijačima. Ko je ikada išta radio u sportu na ovim prostorima zna koliko su takvi sukobi pogubni i teško rješivi, pogotovo ako u svom radu konstantno pravite greške, ne uspijevate napraviti željeni rezultat, a pritom se još i bahatite. E, rukovodstvo kluba je napravilo upravo to. Da je FK Sarajevo prošlu sezonu, za koju smo mislili da je po rezultatima najgora u poslijeratnoj historiji kluba, završilo barem odbranom titule Kupa BiH, navijači bi vjerovatno prešli preko svega i koliko-toliko došli na svoje. No, nije. Posrtanje je nastavljeno. Da stvar bude gora, na većinu opravdanih prozivki navijača, glavni operativac kluba poziva neistomišljenike da se lično suoče – bezbeli “na šake”, jer se ona takvih “ne boji”…?! Nedugo nakon toga menadžment kluba angažuje trenera koji je posljednju avanturu u klubu završio upravo velikom svađom s navijačima?! Šta nam to poručuje? Je li tjeranje inata u pitanju ili nešto drugo?
A šta navijači misle o svemu, najbolje govori podatak o broju aktivnih članova kluba ove godine, koji je neuporedivo manji u odnosu na prošlu godinu. Govori li to nešto većinskom vlasniku kluba? Da li je to stanje koje bi nama trebalo biti prihvatljivo? Doduše, možda neko računa da će svojim potezima privući neke svoje navijače, baš kako je jedan svojevremeno tvrdio da ga podržava 100 hiljada “drugih” navijača. No, za sada je brojčanik neumoljiv i jasno pokazuje kako stvari zaista stoje.
I ŠTA SAD?
I kako sad prevazići sve ove probleme? Kako izmiriti navijače, vratiti ih „u bazu“ i na tribine, izgraditi neke porušene mostove? U principu, veoma teško, ali nije ni nemoguće. Za početak, klub treba početi vući prave poteze, poteze koji su u skladu s njegovim renomeom i posebnim mjestom koje zauzima u srcima armije zaljubljenika u bordo boju. Umjesto priča i hvalospjeva, navijačima treba dati rezultate. Prvo one na terenu, a onda se dokazati i u ostalim segmentima poslovanja. Valjda je to jasno. Navijači u principu nikada nemaju želju da određuju ko bi šta trebao raditi u strukturama kluba. Ta se želja obično javi, kad rezultati utihnu. Na odgovornima je da to ne dozvole.
I za kraj, odgovor na pitanje u naslovu teksta – kud plovi ovaj brod – vidjet ćemo u narednih 20-ak dana. Nadamo se, konačno u neku dobru luku. Gospodin Mirvić se u obraćanju za klupsku stranicu ovaj put činio i ozbiljnim i optimističnim. Hajde da mu povjerujemo da je ovaj put to – to.